Otprilike tri kilometara jugozapadno od slavonskog gradića Orahovica, na mjestu gdje se spajaju Papuk i Krndija, ostaci su moćne srednjovijekovne utvrde Ružica-grad.

Ružica-grad smještena je nedaleko sela Duzluk i slikovitog Orahovičkog jezera, na visini od 378 metera nad morem i jedna je od najvećih i najbolje sačuvanih srednjovijekovnih utvrda u kontinentalnoj Hrvatskoj. Posjed na kojem je podignuta Ružica-grad prvi se puta spominje u 13. stoljeću, a središte mu je bilo u pravo u obližnjoj Orahovici. Utvrda se prvi puta spominje 1321. kada je bila u vlasništu hrvatsko-ugarskog kralja Karla Roberta iz dinastije Anžuvinaca. Njegov nasljednik Ludovik I. Anžuvinac zamjenio je Ružicu se utvrdom Zrin, koju će pak kasnije darovati Šubićima Bribirskim. Tom zamjenom gospodar Ružice-grada postala je obitelj Toth, čiji će se potomci krajem 15. stoljeća početi nazivati knezovi Iločki, po svom središnjem posjedu Ilok. Vrhunac razdoblja Ružice-grada bila je druga polovica 15. i početak 16. stoljeća, kada su njime vladali Ladislav Iločki, njegovi sin Nikola i unuk Lovro, koji je umro 1524. godine. U borbi za njegovo nasljedstvo na kraju će 1529. g. Ružicu-grad dobiti Ladislav Moreu, no njegovo vladanja utvrdom biti će kratkotrajno. Naime već 1537. zabilježena je prva osmanska opsada utvrde, a svega pet godina kasnije Murat-beg će je i osvojiti te u njoj ostaviti vojnu posadu. U osmanskim će rukama Ružica-grad postati tek manje važna granična utvrda i u mnogo ćemu izgubiti na značaju koji je imala tijekom srednjega vijeka. Nakon oslobažanja zapadnog dijela Slavonije od osmanlija 1687. utvrda će vrlo brzo biti napuštena i prepuštena propadanju. Vlasnici koji su se izmjenjivali tijekom 18.i 19. stoljeća (barun de Cordua, T. Fleischmann, Pejačevići, Mihalovići, Heine, Pfeifer, te posljednji vlasnik, barun Gutmann) nisu bili zainteresirani za njenu obnovu, pa je utvrda vremenom pretvorena u ruinu, koja danas privlaći brojne izletnike, planinare i ljubitelja srednjovijekovnih fortifikacija.

Svi oni koji su proučavali prošlost i izgradnju Ružice-grada zaključili su da ona nije niti grad, niti utvrda, niti dvorac, već svo troje. Najstriji dijelovi potiču s kraja 14. stoljeća i početka 15. stoljeća kada je izgrađena palača (palas) s tri kata u smjeru sjever-jug. Zanimljivo je da debljina zidova iznosi od 2,5 metara, do čak 9 metara na južnom dijelu utvrde. Palače je prvenstveno služila za smještaj gospodara i vođenje vlastelinstva na kojeme se Ružica-grad nalazila. U drugoj fazi izgradnje, početkom 15. stoljeća, palača je okružena obrambenim zidinama, koje su sa zapadne strane pojačane jednom polukružnom kulom, na na sjeveru i jugu podignuti su bastioni dodatno osnaženi kontraforima. Ipak najzanimljivija dogradnja iz tog vremena nalazi se s istočne stane gdje je dograđena gotička kapela, koja se i danas odlično uočava kada se prilazi ostacima utvrde. U trećoj fazi izgradnje, izvršenoj oko 1500 godine, dodatno se pojačavaju fortifikacije s istočne strane utvrde, a konačna četvrta faza zbila se kada Ružica prelazi u vlasništvo Ladisalva Moreu-a, koji će napraviti rakostrukciju cijele utvrde, te sagraditi još jedna niz zidina s južne strane, odakle je utvrdi prijetila glavna opasnost.

Legende o nastanku imena Ružica-grad
Ime Ružica-grad poprilično je neobično za jednu srednjovijekovnu utvrdu, i vjerojatno potječe od iskrivljenog mađarskog naziva Raholcza. Narod je pak osmislio svoju verziju postanka imena, pa o tome kako je nastala utvrda i kako je dobila ime postoji nekoliko legendi.
Prema jednoj od njih u borbama protiv Turaka stradali su otac i braća lijepe Ružice, vlasnici utvrde. U želji da Ružici pronađu muža, koji će nastaviti braniti uvrdu, narod je organizirao viteški turnir u kojem je pobijedio gotski vitez Urlik. Kako se nije htjela udati za njega sunovratila se u ponor. Ubrzo su po cijelom kraju iznikli grmovi crvenih ruža, boje Ružičine krvi, i utvrda je dobila sadašnje ime. Po drugoj verziji ove legende pobjednik je bio franački vitez, a Ružica je ispunila želju svog naroda.
Druga pak legenda govori o vlastelinu koji je žalio podiči grad na mjestu gdje se noću okupljaju vile. No sve što bi vlastelin preko dana pripremio i sagradio vile bi noću porušile. Sve dok jednom nije uspio uhvatiti najljepšu od svih vila – Ružicu, i okrutno je zazidati u temelj utvrde. Nakon toga njene su drugarice prestale dolaziti na omiljeno im okupljalište, pa je vlastelin u miru dovršio utvrdu. No kada su trublje objevljivale sveršetak gradnje, s najviše se kule odlomio kamen i ubio vlastelina, čije je ime zaboravljeno, ali je utvrda po vili Ružici dobila ime Ružica-grad.

Tekst i fotografije: In Love With Traveling