Donosimo treći i posljednji nastavak naše priče o Hrvatskom zagorju

GORNJA STUBICA

Među slikovita zagorska mjesta spada i Gornja Stubica, gradić pokraj kojega se početkom veljače 1573. odigrala završna bitka znamenite Seljačke bune. Uređenjem muzejskog postava posvećenog buni  tijekom druge polovice 20.-og stoljeća Gornja Stubica postaje omiljena destinacija brojnih školskih ekskurzija, a lijepa priroda i danas privlači turiste.

Povijest Gornje Stubice usko je vezana uz plemićku obitelj Oršić koja je gornjostubičko vlastelinstvo stekla sredinom 17. st. i zadržala ga do 1924. godine. Dvorac Oršić barokno je zdanje koje je sredinom 18. stoljeća podigao Krsto Oršić na mjestu zapuštene srednjovjekovne utvrde. Dvorac je u obliku slova L s klasicističkim arkadama u unutarnjem dvorištu, u kojem su još vidljivi ostaci stare utvrde. Na prvom katu dvorca, u desetak prostorija muzejskog postava, prikazana je povijest gornjostubičkog kraja te običaji i način života zagorskog plemstva.

Impoznatni spomenik Seljačkoj buni, rad kipara Antuna Augustinčića, podignut povodom obilježavanja 400 godina Seljačke bune 1973. dominira prostranim platoom iznad naselja. U središtu spomenika je 8,5 metar visoki lik Matije Gupca. Iza Gupčeva kipa nalazi se reljef na čijoj je lijevoj strani prikazan sukob feudalne vojske i seljačkih odreda, a s desne strane kipa je reljef inspiriran Krležinim Baladama Petrice Kerempuha. Ispod reljefa je mali kip samoga Petrice Kerempuha.

Među znamenitosti Gornje Stubice ubraja se i Gupčeva lipa, podno koje se, prema legendi, okupljala ustanička vojska Matije Gupca u vrijeme Seljačke bune 1573. godine. Lipa je vjerojatno posađena još u XVI. stoljeću i zasigurno je bila svjedokom pobune zagorskih seljaka. Nedaleko lipe je i župna crkva Sv. Jurja.

Kada ste u Gornjoj Stubici svakako posjetite i spomen-park Rudolfa Perešina, pilota stradalog u Domovinskom ratu, a koji vrijedi vidjeti zbog aviona MIG – 21.

MARIJA BISTRICA

Marija Bistrica najpoznatije je marijansko svetište u Hrvatskoj, koju godišnje posjeti više od 400 000 hodočasnika. Glavni cilj hodočasnika je čudotvorni kip Majka Božje Bistričke izrađen oko 1500 godine. Čuvao se u obližnjoj kapelici u Vinskom Vrhu sve dok ga sredinom XVI. stoljeća bistrički župnik nije odlučio prenijeti u župnu crkvu u Bistrici i zazidati u zid kora zbog opasnosti od Turaka. Mještani su ubrzo zaboravili gdje je čudotvorni kip sakriven, a slučajno je pronađen tek 1588. godine. Sredinom XVII. stoljeća opet je zaprijetila turska opasnost i kip je ponovno zazidan, ali ovaj put tako da se vidjelo Marijino lice. Slučaj je htio da se opet zaboravi na kip i on je ponovno otkriven tek 15. srpnja 1684. godine zahvaljujući znatiželji zagrebačkoga biskupa Martina Borkovića. Već sljedeći dan započela su čudesna ozdravljenja, a Marija Bistrica uskoro postaje mjesto hodočašća.

Zbog sve većeg broja hodočasnika trebalo je proširiti crkvu, a za današnji neorenesansni izgled postignut je rekonstrukcijom krajem 19. stoljeća, za koju je zaslužan poznati arhitekt Herman Bolle. Tom prilikom napravljen je i novi središnji oltar na kojem je u središnjoj niši smješten i kip Majke Božje Bistričke.

Dvorište oko crkve okruženo je cinktorom s arkadama podno kojih su slike brojnih hrvatskih umjetnika, među njima i 22 rada Ferde Quiquereza. Zidovi cinktora ispunjeni su brojnim zavjetnim pločama. Uz crkvu je kurija župnog dvora iz 1784. godine, a sa stražnje strane bistričke crkve nalazi se crkva Blaženog Alojzija Stepinca na otvorenom u kojoj se uglavnom održavaju nedjeljne službe u vrijeme hodočašća. Na prilazu crkvi na otvorenom podignut je i spomenik papi Ivanu Pavlu II., kao uspomena na njegov posjet Mariji Bistrici 3. listopada 1998.

Na brežuljku iznad crkve 1990. godine dovršena je i Kalvarija, koja se uz prekide gradila 50 godina. Postaje su izradili poznati hrvatski kipari: Ante Orlić, Stanko Jančić, Marija Ujević, Josip Poljan, Ante Starčević i Krunoslav Bošnjak. Uspon na Kalvariju započinje kod fontane s kipom Majke Božje.

ZAGORSKE TOPLICE

Hrvatsko Zagorje oduvijek je bilo poznato po brojnim toplicama te danas mnoge od njih privlače turiste tijekom cijele godine, a najviše naravno u ljetnim mjesecima. Trenutno su najuređenije Tuheljske toplice, s dobrim smještajnim kapacitetima, mnoštvom bazena i raznolikim vodenim i zabavnim sadržajima.

Krapinske i Stubičke toplice nešto su skromnije i trenutno se preuređuju.

Stubičke su toplice po svojoj ljekovitosti bile poznate još u srednjem vijeku. Prvi pravi kupališni objekt izrađen je već 1776. godine, a početkom 19. stoljeća zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac gradi novu kupališnu zgradu koja je i danas poznata kao Maksimilijanova kupelj i od Stubičkih toplica stvara poznato i lijepo uređeno lječilište.

Već u srednjem vijeku bila je poznata ljekovitost termalne vode. Krajem 18. stoljeća grade se prve kupelji, a najveći su uspon Krapinske toplice doživjele sredinom 19. stoljeća kada je njihov vlasnik postao Jakov Badl.

Na krajnjem istočnom dijelu Zagorja nalaze se Varaždinske toplice, zanimljivo povijesno naselje sa solidnim hotelom, no malim brojem bazena. Osim po ljekovitoj sumpornoj vodi Varaždinske Toplice poznate su i po bogatim nalazištima rimskog naselja, koje je već u 3. st. služilo kao sanatorij rimskim vojnicima.

Nažalost mnoge od zagorskih toplica, poput Sutinskih, više ne rade.