Na jugu zemlje, u pokrajini Pelagonija, smještena je Bitola, sa svojih osamdesetak tisuća stanovnika, drugi najveći grad (Sjeverne) Makedonije.

Osnovana je najkasnije u 10. stoljeću, a prvi se puta spominje u vrijeme cara Samuila. Već početkom 11. stoljeća sjedište je episkopa, a krajem 14. st. postaje dijelom Osmanskog carstva. Bitola je vrlo brzo postala važno trgovačko, administrativno i strateško središte, a znameniti putopisac Evlija Čelebija u 17. st. o njoj piše da je imala: „3000 kuća, 900 dućana, 40 kafana i bezistan (natkrivena tržnica) sa željeznim vratima i kupolama kao tvrđava“. Krajem 18. st. Bitola je doživjela značajnu krizu, i njeno stanovništvo se smanjilo na svega 12 000 žitelja, no već sredinom slijedećeg stoljeća grad se ponovno razvio jer u njega doseljavaju brojni vlaški trgovci. Krajem 19. stoljeća broj stanovnika je narastao na 50 000 i Bitola je nakon Soluna najveći grad na južnom dijelu Balkana. Zbog toga je ponovno postala i važno administrativno središte, pa u njoj mnoštvo zemlja otvara svoje konzulate. Zbog toga je podignuto i nekoliko zgrada koje i danas krase ovaj pomalo usnuli grad, a Bitola se ponekad naziva i gradom konzula.

Puls grada najbolje se osjeća na glavnoj gradskoj ulici Široki sokak, ispunjenoj brojnim kafićima, gdje lokalni stanovnici provode vrijeme dokolice. Na kraju Širokog sokaka (ili na njegovu početku), nalazi se Trg magnolija sa spomenikom Filipu II. Makedonskom, sahat kulom i Jeni đamijom koju krasi 40 metara visoki minaret. Nedaleko trga je i pravoslavna crkva sv. Dimitrija iz 1830. godine. Na drugoj obali rijeke Dragor znameniti je stari bazar iz 19. stoljeća te Isak-Čelebijina džamija s početka 16. stoljeća.

Heraclea Lyncestis

Svega dva kilometra južno do Bitole, na obroncima planine Baba, nalaze se ostaci jednog on najljepših antičkih gradova u Makedoniji – Heraclee Lyncestis. Grad je ime dobio po slavnom antičkom junaku Heraklu, a pridjev Lyncestis dolazi od regije u kojoj se nalazi, što na starogrčkom znači Zemlja risa, pa bi ime grada u prijevodu glasilo Heraklov grad u zemlji risa.

Heracleu je, prema legendi, sredinom 4. st. pr. Krista osnovao slavni makedonski kralj Filip II., na mjestu koje je bilo naseljeno već u brončano doba. Nakon što su Rimljani 168. g. pr. Kr. osvojili Makedonsko kraljevstvo i podijelili ga na četiri provincije, Heraclea Lyncestis uspjela je sačuvati svou važnost jer se nalazila na znamenitoj rimskoj cesti Via Egnatia, koja je povezivala Jadransko i Egejsko more, odnosno grad Rim s Bliskim istokom. Grad je dobio status rimske kolonije i u njemu su podignute sve javne građevine tipične za važno rimsko naselje, poput hramova, termi ili gradskih zidina. Ipak najznačajnija građevina rimskog doba je kazalište podignuto u 2. st. u vrijme careva Hadrijana i Antonina Pija. Dimenzijama ne osobito veliko, s 20 redova sjedala, moglo je primiti između 2500 i 3000 posjetitelja. Zanimljivo je da je kazalište bilo potopuno nepoznato sve do 1931. godine, kada je slučajno pronađena jedna ulaznica izrađena od kosti, a u potpunosti je istraženo tek 1968. godine. Danas se, napose u ljetnim mjesecima, koristi za koncerte i kazalištne predstave.

Krajem 4. st. Heraclea Lyncestis postaje središte biskupije te se podižu mala, velika i javna bazilika, čiji su ostaci danas poznati prvenstveno po redivnim mozaicima, jednima od najljepših ne samo u Makediniji, veću u cijelom svijetu!

Opadanje važnosti Heraclee započinje krajem 5. stoljeća kada su je u dva navrata, 472. i 479. razorili i opljačkali Goti. Grad je obnovljen no, ponovno je porušen u potresu 518. g. i ubrzo nakon toga napušten i zaboravljen.

Iskopavanja i istraživanja ovog impresivnog antičkog grada započeta su 1930.-ih godina, i traju sve do danas, a do sada istraženo područje može se razgledati u sklopu arheološkog parka.

Tekst i fotografije: In Love With Traveling