Berat, poznat i kao grad 1001 prozora, jedan je od najstarijih i najljepših gradova Albanije. Proglašen gradom-muzejom još 1976., uvršten je 2008. na UNESCO-v popis svjetske baštine.

Berat, deveti najveći grad u Albaniji, smjestio se uz rijeku Osum i sastoji se od tri stare četvrti: musimanskog dijela Mangalem, četvrti Kalaja odnosno srednjevjekovne utvrde i kršćanskog dijela grada zvanog Gorica. Južno njih podignut je i novi dio Berata.

Grad je vjerojatno osnovan 321. g. pr. Kr. kada je ilirsko pleme Partini započelo gradnju utvrde, iako je područje oko Berata naseljeno već četiri tisućljeća. Prvi naziv grada bio je Antipatreja, a nakon Ilira i Rimljana njime vladaju Bizantinci koji grad nazivaju Pulheriopolis. Sredinom 14. stoljeća dio je carstva srpskog cara Stefana Dušana, a nakon njegove smrti Beratom i okolicom vlada lokalna obitelj Muzakaj, dok ga konačno 1450. nisu osvojili Osmanlije. Današnje ime grada slavenskog je porijekla i vjerojatno je nastao od nekadašnjeg naziva Bel(i)grad.

Svakako najslikovitiji dio grada je četvrt Mangalem sagrađena ispod srednjevjekovne utvrde. Arhitektura je tipično orijentalna, a većina zgrada podignuta je sredinom 18. stoljeća te ih karakterizira mnoštvo prozora zbog čega je i sam Berat dobio nadimak „grad 1001 prozora“. Na istočnom rubu Mangalema nalazi se jedna od nekoliko džamija, Kraljeva džamija, pokraj koje započinje ulica Mihaela Komnena kojom se dolazi do utvrde na vrhu brijega. Putem do utvrde svakako vrijedi svratiti i do Etnografskog muzeja smještenog u obnovljenoj tradicionalnoj albanskoj kući.

Utvrda iznad Berata smještena je na 187 metara visokom brdu koje dominira bližom okolicom. Prva je utvrda sagrađena u 4. st. pr. Kr., a razorili su je Rimljani u 2. st. pr. Kr. prilikom osvajanja današnje Albanije. Obnovljena je u 5. st. za vladavine bizantskog cara Teodozija II., a stoljeće kasnije pregradio ju je car Justinijan. Posljednju značajnu obnovu doživjela je u 13. stoljeću. Površinom je jedna od najvećih u Albaniji i prostire se na 10 hektara. Za razliku od gotovo svih ostalih albanskih utvrda beratska je naseljena i u njoj trajno živi nekoliko stotina stanovnika.

Glavna gradska vrata nalaze se na sjevernom djelu utvrde, a u nju se može ući i kroz troja manja gradska vrata. Nekada se unutar utvrda nalazilo više od 40 crkava, od kojih je do danas sačuvano svega osam. Preživjele su i dvije džamije, Bijela i Crvena, no pažnju turista najviše privlaći Onufriev muzej ikona s remek-dijelima albanskog ikonoslikarstva 16. stoljeća. Prilikom obilaska beratske utvrde svakako valja otići do vidikovca na krajnjem južnom dijelu s kojega se pruža predivan pogleda na četvrt Gorica, novi dio grada i okolicu Berata.

U naselju unutar utvrde je i nekoliko restorana koji po iznimno povoljnim cijenama nude albanske specijalitete, što može biti dobra prilika za odmor od razgledavanja, naročito tijekom vrućih ljetnih mjeseci.

Treća povijesna četvrt Berata je Gorica, koja je s ostatkom grada povezana s dva mosta. Stariji, i puno slavniji, je most Gorica podignut na mjestu dotrajalog drvenog mosta. Dugačak je 130 metara, a zanimljivo je da je upravo ovaj most „glumio“ most u Višegradu u Kusutričinoj ekranizacije Andrićeva roman Na Drini ćuprija! Četvrt Gorica nastala je nakon osmanskog osvajanja Berata sredinom 15. stoljeća, kao kršćanska četvrt. I danas se u njoj nalazi nekoliko pravoslavnih crkava, a iznad naselja vidljivi su i ostaci istoimene utvrde koja je nekeda zajedno s očuvenom beratskom utvrdom kontrolirala kretanje dolinom rijeke Osum. Za povratak u središte Berata može odlično poslužiti novi pješački most.

Vrijedi svakako prošetati i novim dijelom grada gdje se nalazi Olovna džamija, a nedaleko nje pravoslavna katedrala svetog Dimitrija. Novim dijelom Berata svakako dominira neoklascistička zgrada Beratskog sveučilišta. Za kraj obilaska možete prošetati Bulevarom Republike, prostranom pješačkom zonom s brojnim dućanima i kafićima za odmor, iz kojih se pruža lijepi pogled na staru beratsku utvrdu.

Tekst i fotografije © : In Love With Traveling